Povrat poreza na dohodak iz plaće predstavlja drugu, jednako važnu polovicu istog fiskalnog koncepta: nagraditi rad bez dodatnog opterećivanja poslodavaca i bez razbijanja mirovinskog sustava. Ključni problem koji ovdje izlazi na površinu nisu plaće, nego način na koji se troši javni novac, osobito na lokalnoj razini.

Idemo redom.

Povrat poreza na dohodak – izravno povećanje neto plaće

U sustavu kakav danas postoji u Hrvatskoj, porez na dohodak ide u „lokalne prihode“, ali plaćaju ga zaposleni građani te umirovljenici s mirovinama iznad 500 € neto. Poslodavac nema nikakvu korist od tog poreza, ali ga svako povećanje bruto plaće automatski čini sve većim i većim u apsolutnim iznosima. Drugim riječima, svako teško izboreno povećanje plaće za sobom vuče i prisilno veće namete koji idu lokalnoj upravi. Lokalne vlasti veće prihode doživljavaju kao svoj direktni uspjeh u poslovanju, no realnost je potpuno drugačija. Lokalnoj birokraciji se blagajna puni bez da su tome dali ikakav operativni doprinos.

Ako bi se porez na dohodak:

  • i dalje obračunavao i uplaćivao kao i danas
  • ali se kvartalno vraćao zaposlenom radniku

učinak bi bio jednostavan i vrlo snažan:

  • neto plaća raste za 200–400 € mjesečno (ovisno o plaći i JLS-u)
  • trošak poslodavca ostaje nepromijenjen
  • nema inflacijskog udara kroz rast cijene rada

To je najbrži mogući način povećanja realnih plaća bez lomljenja gospodarstva.

Jedinice lokalne samouprave kao moderni feudi

Ovdje dolazimo do stvarnog problema. Porez na dohodak je tijekom godina postao temelj financiranja velikog broja jedinica lokalne samouprave koje su:

  • demografski neodržive
  • administrativno prenapuhane
  • fiskalno neodgovorne

Umjesto da služe kao servis građanima, mnoge JLS funkcioniraju kao moderni feudi:

  • prevelik broj zaposlenih u administraciji
  • stalno širenje troškova
  • slaba ili nikakva odgovornost za rezultate

U takvom sustavu, porez na dohodak ne služi razvoju, nego održavanju statusa quo. Status quo je: potrošnja bez nadzora, kreiranje nepotrebnih radnih mjesta, pogodovanja s različitim motivima, često potpuna neodgovornost u trošenju javnih financija.

Zašto je povrat poreza zapravo alat fiskalne discipline

Povrat poreza na dohodak ne bi bio samo mjera za radnike, nego i snažan mehanizam prisile nad javnim financijama.

Ako lokalne jedinice znaju da im se prihod:

  • više ne podrazumijeva
  • više ne raste automatski s plaćama

tada su prisiljene:

  • rezati nepotrebne rashode
  • optimizirati broj zaposlenih
  • opravdati svaki euro potrošnje

To je suština fiskalne odgovornosti: trošiš ono što možeš opravdati, a ne ono što ti „pripada“.

Učinak na tržište rada i iseljavanje

Kombinacija povrata poreza na dohodak i nižih životnih troškova znači da zaposlenik u Hrvatskoj:

  • ne mora imati njemačku plaću
  • da bi imao njemačku razinu uštede

Posebno za radnike koji imaju riješeno stambeno pitanje, ova mjera:

  • snažno smanjuje motiv za odlazak
  • otvara realnu mogućnost povratka
  • smanjuje potrebu za uvozom radne snage

Ključno je da se to postiže bez pritiska na poslodavce, koji ostaju konkurentni i stabilni.

Zašto se ovo ne predlaže češće

Razlog nije tehnički, nego politički.

  • zadire u autonomiju lokalnih struktura moći
  • smanjuje prostor za netransparentno trošenje
  • traži stvarnu disciplinu, a ne kozmetičke reforme

Povrat poreza na dohodak znači da javni sektor više ne može rasti automatski na leđima rada.

Zaključak

Povrat poreza na dohodak iz plaće:

  • povećava neto plaće bez povećanja troška rada
  • prisiljava lokalne jedinice na odgovorno upravljanje
  • uvodi stvarnu fiskalnu disciplinu
  • jača povjerenje između rada i države

U kombinaciji s povratom zdravstvenog doprinosa, ovo čini zatvoren, koherentan fiskalni model koji rješava uzrok problema, a ne njegove posljedice.