Rasipanje javnog novca
U raspravama o javnim financijama često se pojavljuje prigovor da novac izgubljen kroz preplaćene javne poslove, pogodovanja ili korupciju ionako završi u opticaju te da, s makroekonomskog stajališta, razlika u odnosu na povrat poreza građanima zapravo ne postoji.
Na prvi pogled, argument zvuči racionalno. No on počiva na pogrešnoj pretpostavci da je svaka potrošnja ekonomski jednako vrijedna. Upravo tu leži temeljna greška.
Kruženje novca nije isto što i stvaranje ekonomske vrijednosti
Ekonomija ne mjeri samo činjenicu da je novac potrošen, nego i gdje je potrošen, na što, s kakvim učinkom i kakve poticaje stvara za buduće ponašanje sudionika.
Novac koji završi kod radnika kroz povrat poreza i doprinosa i novac koji završi kod izvođača kroz preplaćen posao formalno ulaze u opticaj, ali proizvode bitno različite ekonomske učinke.
Razlika u multiplikatoru potrošnje
Empirijska istraživanja pokazuju da različiti oblici potrošnje imaju vrlo različite multiplikatore:
- dodatni dohodak kućanstava: multiplikator približno 1,0–1,3
- standardna državna potrošnja: 0,3–0,6
- rentijerska i korupcijska potrošnja: 0,1–0,3
Razlog je jednostavan. Radnici dodatni dohodak troše brzo, lokalno i na osnovne potrebe. Suprotno tome, novac dobiven kroz pogodovanja često se štedi, iznosi iz zemlje ili troši na uvoznu robu i nekretnine.
Isti euro tako može proizvesti bitno različitu razinu domaće ekonomske aktivnosti, ovisno o tome kome pripadne.
Preplaćeni poslovi nisu neutralni – oni istiskuju vrijednost
Preplaćeni javni posao ne predstavlja samo gubitak razlike u cijeni. On aktivno istiskuje druge moguće namjene tog novca.
Ako je infrastrukturni projekt plaćen 30 % više od realne cijene, to znači da je 30 % proračuna nepovratno izgubljeno za:
- škole i vrtiće
- zdravstvenu opremu
- porezno rasterećenje rada
- smanjenje javnog duga
Ovaj učinak predstavlja negativnu ekonomsku aktivnost: ne samo da se novac rasipa, nego se sprječava nastanak stvarne javne vrijednosti.
Rentijerska raspodjela mijenja ponašanje cijelog sustava
Novac koji se dodjeljuje kroz pogodovanja i korupciju ne nagrađuje produktivnost, inovaciju ili učinkovitost. On nagrađuje pristup, veze i političku lojalnost.
Dugoročna posljedica toga je:
- smanjena motivacija za pošten rad
- pad ulaganja u produktivnost
- odljev sposobnih i ambicioznih ljudi
- širenje sive ekonomije
Iako se dio tog novca formalno potroši, ukupna proizvodnja i konkurentnost gospodarstva se smanjuju.
Signalni učinak: najskuplja posljedica
Najveća šteta korupcijskog i rentijerskog modela nije fiskalna, nego signalna.
Kada društvo šalje poruku da se trud i znanje ne isplate, dok se snalažljivost i povezanost nagrađuju, racionalni pojedinci prilagođavaju svoje ponašanje.
To rezultira:
- nižom radnom etikom
- nižom produktivnošću
- gubitkom ljudskog kapitala
- dugoročnim padom potencijalnog rasta
Zašto povrat poreza radnicima nije isto
Povrat poreza na dohodak i doprinosa za zdravstveno osiguranje usmjerava novac prema širokoj bazi zaposlenih građana.
Taj novac:
- troši se lokalno
- povećava radnu motivaciju
- smanjuje sivu ekonomiju
- jača povjerenje u institucije
Umjesto koncentracije rente kod malog broja aktera, vrijednost se raspoređuje masovno i transparentno, uz znatno veći povrat za cijelo gospodarstvo.
Što se događa s 4 mlrd eura javnog novca: plaće ili preplaćena nabava?
Pretpostavimo da se u sustavu javne nabave godišnje spriječi ili racionalizira oko 4 milijarde eura – kroz tržišne cijene, transparentnije postupke i uklanjanje preplaćivanja. Ključno pitanje nije samo hoće li se taj novac “uštedjeti”, nego kakav će ekonomski i fiskalni učinak imati, ovisno o tome kamo se usmjeri .
Scenarij A: 4 mlrd € se usmjerava u plaće
Ako se 4 mlrd € isplati kroz plaće zaposlenima, riječ je o dohotku koji ulazi u ruke velikog broja kućanstava s visokom sklonošću potrošnji. Konzervativna je pretpostavka da se 70–80 % tog iznosa potroši.
To znači 2,8 – 3,2 mlrd € nove potrošnje godišnje, većinom u domaćoj ekonomiji.
Fiskalni povrat:
- PDV (efektivno ~22 %) → 0,6 – 0,7 mlrd €
- Trošarine → 0,15 – 0,25 mlrd €
- Sekundarni učinci (dobit, zapošljavanje) → 0,1 – 0,2 mlrd €
👉 Ukupni godišnji povrat proračunu iznosi 0,85 – 1,15 mlrd €, i ponavlja se svake godine.
Scenarij B: 4 mlrd € odlazi na preplaćene robe i usluge
Ako isti iznos ode na preplaćenu javnu nabavu, struktura toka novca bitno je drukčija. Realistična procjena pokazuje sljedeću raspodjelu:
- 40–60 % odlazi na uvoz (lijekovi, oprema, IT usluge)
- 20–30 % čine visoke marže dobavljača
- 10–20 % otpada na rentne i netransparentne tokove
- manji dio ostaje u domaćim troškovima rada i logistike
Takva struktura znači da se većina vrijednosti ne pretvara u široku domaću potrošnju.
Fiskalni učinak preplaćene nabave
Fiskalni povrat u ovom scenariju postoji, ali je ograničen:
- PDV: zbog uvoza, povrata i posebnih režima, efektivno 0,2 – 0,4 mlrd €
- Porez na dobit: nizak zbog iznošenja dobiti i optimizacije, 0,05 – 0,1 mlrd €
- Trošarine: uglavnom nepostojeće, osim dijela osobne potrošnje
Ukupni povrat proračunu iznosi približno 0,25 – 0,5 mlrd €, i to uglavnom jednokratno.
Nijansa: luksuzna potrošnja i trošarine
Dio rentne dobiti neizbježno se prelije u osobnu potrošnju – primjerice kroz kupnju luksuznih vozila, goriva ili druge robe opterećene trošarinama. Realno je pretpostaviti da se 10–15 % iznosa prelije u takvu potrošnju.
To znači 400 – 600 mil. € potrošnje, uz fiskalni povrat od 80 – 120 mil. € kroz PDV i trošarine.
Riječ je, međutim, o uskom, jednokratnom i povremenom učinku, koji ne može zamijeniti široku i stalnu potrošnju kakvu generira rast plaća.
Usporedba tokova novca
| Element | Plaće | Preplaćena nabava |
|---|---|---|
| Broj sudionika | 1.7 milijuna (svi zaposleni) | tisuće (korumpirani i klijentelisti) |
| Povrat proračunu | 0,85 – 1,15 mlrd € | 0,25 – 0,5 mlrd € |
| Ponavljanje učinka | svake godine | jednokratno |
| Multiplikativni efekt | visok | nizak |
Zaključak
Razlika između ova dva toka novca za proračun u :contentReference[oaicite:0]{index=0} iznosi najmanje 0,6 – 0,9 mlrd € godišnje, a kumulativno višestruko više kroz nekoliko godina.
To nije pitanje moralnih prosudbi, nego čiste fiskalne dinamike: racionalizacija rashoda smanjuje izdatke jednom, dok rast plaća stvara trajan i ponovljiv porezni prihod. Za proračun nije presudno samo koliko se troši, nego kako novac cirkulira nakon što se potroši.
Zaključak
Tvrdnja da “i korupcijski novac završi u opticaju” formalno je točna, ali ekonomski promašena.
Nije svaka potrošnja jednako vrijedna. Način na koji novac ulazi u gospodarstvo presudan je za njegov učinak.
Povrat poreza radnicima predstavlja pozitivan zbroj: povećava ekonomsku aktivnost, motivaciju i povjerenje. Nasuprot tome, korupcija i rentijerski model često proizvode negativan zbroj, čak i kada se novac prividno “vrti” kroz sustav.